četvrtak, 27.12.2007.
Lijeni smo?
Par stvari me onako, pošteno iznerviraju, naravno kao i svakoga, pa da jednu stvar probam objasnit sa svog gledišta, recimo... Gledišta za koje pretpostavljam da ne gledaju većina učenika, profesora i roditelja...
Lijen je onaj kojemu se ništa ne da... Nezainteresiran, nema područje djelovanja, ne bavi se gotovo ničime... I tako teška riječ je upućena većini mladih koji ne vole učit, odnosno kojima se ne da učit... Dakle riječ koja zapravo vrijeđa... Mislim, kakva glupa izjava.. Čekajte... Prvo, u gimnaziji se svaki predmet uči 100%.. I nikome nije svaki predmet zanimljiv, i da mi smo to izabrali. Je li nam žao, ovisi... Odlikaši su opterećeni jer moraju odgovarat za 5, i 3 im kvari prosjek, oni sa 3 ili 4 se nerviraju, jer im starci uvijek nameću prosjek koji je po njima veći za samo 0.2, a oni koji imaju 1 grče se za 2... Svi su opterećeni.. Želite nas naučit radit? Ne to je učenje trpljenja... To rad nije... Bit gimnazije je da nas spremi tako da mi možemo izabrat svoju struku između svih ponuđenih, kako bi radili ono što volimo, VOLIMO.. Inače je sve uzalud.. I onda reći nekome da je lijen? Ne.. Žao mi je .. Većina mladih se bavi sa mnogo stvari, samo roditeljima to nije atraktivno područje, naravno, neinteresantno, nezanimljivo, jer nije škola.. A upravo su takve stvari način da dođemo do izražaja, svi rade ono što vole, a vole to jer su u tome dobri.. Što vi zapravo ZNATE o vašoj djeci?? Poznavat osobu nije znat činjenice, nego navike, moć predvidjet sljedeći potez... VI, roditelji, uporno mislite da znate puno, a zapravo bi svo vaše znanje o nama stalo na pola A4 papira... I onda smo lijeni? Kako sam lijen ako u 8h ujutro idem igrat nogomet? Je li to lijeno? Ili ako svaki drugi dan idem na tečaj stranog jezika? Ako pomažem prijateljima, vodim blog, pišem, obrađujem slike, slikam, crtam, treniram neki sport, družim se sa prijateljima, idem u teretanu svaki dan, trčim, ako postajem osoba.. Je li to lijeno? Ne nije.. I nitko ne može reći da je...
Dakle lijeni nismo... Gdje je problem?
Uzet ću vlastiti primjer, neki će se moć poistovjetit, neki neće, ali nadam se da će svi shvatit.
Predmet, u kojem je bit svega činjenica, gdje se uči, nije mi zanimljiv, jer je teško takav predmet predavat na zanimljiv način... Svoje školske obveze iz takvog predmeta mogu izvršit tek kad dobijem jedan, jer je toliko dosadan, i toliko ne zanimljiv da se ne mogu prisilit dok ne postane ozbiljno... Da bi nakon što dobijete lošu ocjenu, bili pod pritiskom razrednika, jer on/a vjeruje u vas, da bi došli doma i da bi vam starci nabacili na grbaču da morate to ispravit ili nema van, i da bi vam sljedeći sat profesor/ica dala još jednu jedinicu idući dan, jer je njen predmet najvažniji(bar ona tako misli) i nije ju briga što imate još 14 predmeta uz taj njezin za pratit..
I di se nalazite? Kvartal, imate jedan iz jednog predmeta, nervira vas ponašanje profesorice.. kaj god napravite starci i dalje kvocaju jer im je to zapravo i namjena, a razrednik/ica vam prijeti da nećete ić na natjecanje jer imate jedan? I ja bi trebo stisnut zube i riješit to? Ne.. Sve mi je oduzeto, razloga za borbu neman.. sa 3 ili 4 jedinice iz istog predmeta ne mjenja stvar...
Ali najdraže, kad mi roditelj kaže, i ja sam išo u školu... Ma niste, zaboravite.. Vremena se mjenjaju iz dana u dan, a kamo u 30 godina... Mi smo danas samo kamenje na klesanju.. Naučeno da je san smješna stvar, da je rad muka, a ljubav se kupuje.. Mi smo premladi da bi sami sebe doveli u tu poziciju, a vi se pitajte čime ste vi pridonjeli tome.....
utorak, 18.12.2007.
Dragi roditelji i učenici!
Kao da je škola jučer počela, a već je kraj prvog polugodišta…
Neki su se u tom kratkom vremenu bolje snašli, a neki ne tako dobro. Zato postoji prvo polugodište i ako nisi zadovoljan/na svojim uspjehom, shvati gdje je bila greška i pokušaj ju ispraviti. Slažem se da ocjena nije uvijek mjerilo znanja ali je izuzetno bitna za upis na fakultet jer se do naše mature još puno toga može promijeniti. Nitko još ne zna kako će to izgledati pa moramo biti oprezni i spremni na svakakva iznenađenja.
Ovaj post pišem učenicima koji su se razočarali u sebe i koji su sve samo ne zadovoljni. Drugi je razred jako težak, možda i najteži pa je potrebno i više raditi. Neki jednostavno nisu uspjeli uhvatiti taj ritam, ali Bože moj, pa što bi život bio bez prepreka i padova? Razočaranja su nužna da bi shvatio gdje si pogriješio/la te da idući put daš sve od sebe da bude bolje.
Jednom mi je jedna osoba rekla da je luksuz i povlastica mladosti što imamo pravo na grešku. I ja sam pogriješila mnogo puta, ispipavala granice, prešla ih i na tren se izgubila. Danas sam osoba koja zna koliko vrijedi, koja se poštuje i koja od drugih traži to poštovanje. Ti padovi su bili nužni da shvatim tko sam i što želim od svega ovoga. Dok svaki učenik ne dođe do tog stadija, roditelji ništa ne mogu. U svemu ovome moja velika prednost su bili moji roditelji. Tijekom godine mi je imenik šaren, a na desnoj strani su najveće ocjene dva i tri. Da imam još i deset puta gore ocjene moja mama bi se svaki put nasmiješila i rekla mi da vjeruje da mogu bolje i da zna da sam dovoljno pametna i zrela da sama znam što moram dalje. To meni neopisivo puno znači. Zbog tih ocjena, a i bilo čega drugoga, nikad nisam bila u kazni i ispala sam, bar ja tako mislim, jako dobro. Sa onih užasnih ocjena na kraju prvog kvartala prošla sam polugodište skoro s pet. sve se može kad se hoće. Ja sam živi primjer da djetetu ne pomažu ni kazne ni nagrade. Meni bi bilo gore kada bih razočarala roditelje i sebe nego da mi zabrane izlaske.
Ako vaše dijete na kraju I.polugodišta ima jedinicu (ili više njih) mislite da će pomoći dernjava i rečenica: «To moraš ispraviti ili…». Kao da vam dijete ne zna što mora ispraviti… kada slušam prijatelje koji se boje doći doma sa svjedodžbom jer će ih roditelji vrijeđati, zabraniti im izlaske, uzeti mobitel…pa tko bi imao volju za učenjem? Vjerujte mi, ako djetetu kažete: «Ja vjerujem da ti to možeš, dovoljno si odrastao/la da i sama znaš što želiš…» to tako puno znači. U ovim se godinama formiramo kao osobe, a kako da mi vjerujemo u sebe ako nitko drugi, čak ni mama ni tata, ne vjeruju… upoznala sam ljude kojima su roditelji toliko puta rekli da su glupi da su već i sami u to povjerovali. Kakvi će to ljudi postati? Što će reći svojoj djeci? Prekinimo taj začarani krug. Pokažimo svojim postupcima da smo dovoljno zreli i da znamo što hoćemo. Roditelji, dok vam dijete samo ne shvati da ide u školu zbog sebe, a ne zbog mobitela kojeg ste mu obećali ako ispravi nešto, vi ste nemoćni. Razgovarajte s vašim djetetom. Možda će se praviti da ga nije briga, ali svatko od nas voli čuti da nas volite. Postoje stvari bitnije od toga kakve vam dijete ocjene ima. Ako mu pomognete izgraditi osobnost i dobre ocjene će doći.
Preko ovog posta molim sve roditelje da kad vide svjedodžbu svog djeteta, ne polude već da reagiraju onako kako je najbolje za njihovo dijete. Shvaćam da nikad nije bilo ovako. Nekada si bio sretan ako si vidio roditelje, koliko su radili, a kamoli popričao s njima. Ne mora biti tako i danas.
Učinite to za svoje dijete, neka zna da ima oslonac!
srijeda, 12.12.2007.
Stavi pod jezik taj bol.Kaže on
Skriven u kutu bola opijam se riječima
što čitaju mi suze i govore nam šapatom
Poput pijeska rasuti smo ostali
I vjetrom nošeni kroz godine duge povijesti
Vežem misli za šarene balone i puštam ih neka slobodno lepršaju nebeskim
prostranstvima.Neka se izgube negdje u savršenoj tišini šarenila koje se
odvija pod utjecajem džankija-palih anđela.
Ustvari,ne vežem ih.Prodajem svoje misli.Prodajem ih za mali osmijeh koji
tako dugo iščekujem.Želim opet osjetiti kako mi srce kuca kada
prislonim svoje prste na vene.
Tvoj jezik ja ne govorim
To sto gledas, mozda ne vidim
I tvoje pobjede su tako male
A tvoja ljubav samo mi daje
Kartu do moga ludila.
Zažmirit ću,i slovkati sreću dok god se ona ne stvori kraj
mene.Prestajem disati,službeno je.Moja pluća otkazuju,odavno su
prestala raditi,moje srce je mrtvo,odavno je prestalo kucati,nešto je jebeno
pošlo u krivom smjeru.
Nikada nisam mislila da ćemo uspjeti.
I nikada ti nisam rekla,ali evo sad ću.
Sve je u onom tvojem "Zbogom."Nije bitno što ti kažeš,nikada nije ni bilo
bitno.Ti nikada nisi bio bitan.Niti ćeš ikada biti.
Lazi su moje istine
Ha ha ha ha ha ha ha
Jer tvoja ljubav je kao ... heroin
Ti je imas samo dok te ne potrosim.
Znaš na pola sam puta do tamo,Ali opet je sve na meni,a to je ono što
dobijem zato što uvijek želim više.
I hodat ću sa tim balonom u ruci,ali samo da znaš nije to zbog tebe.
Fantazirati ću o tome da sam manična.
Ostavljajući nas iza.
U tvojim očima,ti si bio onaj koji se trudio.
Prihvaćanje je ono što nas drži zajedno,
A ti dragi,si ono čega se ja bojim večeras.
Probat ćemo još jednom...
ovo je onaj trenutak za koji svi vjerojatno živimo...
pa jesi li spreman?
Reći ćemo ovako...
Osjećaš li otkucaje svojeg srca kako ubrzavaju?
Osjećaš li strah u ustima?
Potpuno si pogriješio,a ona je daleko...
Priznaj sebi da si bio samo jedna od budala u nizu?
Sjedila je u kutu sobe
Sigurna da loše u dobro pretvara
Trošila je zadnji dim
I smijala se satima
Mojim nijemim pričama
Moje oči su sada popravljene,a ti si kvazi samouvjeren,ali ne
shvaćaš da ja ne marim?
Gubiš kontrolu,a ja nisam svjesna,tvojeg zurećeg pogleda srećo.
Što god ti rekao,mene nije strah.
Što god ti mislio,ja mogu sama.
Otići ću,pobjeći daleko od svega
Daleko tako da ti pokažem
Kako je to ne vjerovati
Srećo stavi naše najsretnije momente na replay,gledaj one izblijedjele
polaroid fotografije,jer ja više nisam ono što ti misliš da jesam,a ni ti
nisi ono što sam ja mislila da jesi.Stisni zube,obriši tu lažnu suzu i mahni
mi,jer to je ono što ja upravo radim.
ponedjeljak, 15.10.2007.
PUSTI ME DA ŽIVIM, VOLIM I POSTOJIM
Puno stvari u svom životu cijenim… Obitelj, (neke) profesore, prijatelje, sebe… Svi smo mi isti, nema razlike među nama, al svatko od nas je jedinstven, poseban po nečemu… Svaka sitnica i malen događaj u životu nas mijenja… Zato trebamo dobro razmisliti što radimo sa našim dragocjenim životima…. Jer život je samo jedan i prekratak da bismo ga mi uništili… Kad pogledam svoje prijatelje, poznanike ili učenike u školi, svi su napeti i imaju 100 briga i stalno se jadaju… Kako ću ovo naučiti, kako ono, ne znam kako ću roditeljima objasnit izostanke, kako ocijene? Istina, doista je teško izdržat taj pritisak i sjedit mirno 7 sati dnevno i biti spreman na sve od njih… Ja doista želim završiti tu gimnaziju i neki faks kasnije, al ponekad pomislim da ću izludit. Kad se skupe 2-3 jedinice, molim vas (roditelji) nemojte dizat paniku, jer sve se da ispravit, ništa nije nemoguće, samo treba malo vremena, bez dodatnih opterećenja i vikanja, jer sve je to uzalud… Roditelji koji se deru na svoju djecu kad dobe lošu ocjenu završi još gore… Nakon svađe, zar vi doista mislite da mi još uvijek možemo bit koncentrirani na učenje? Sve se može riješiti normalnim razgovorom bez povisivanja tona… Mi ćemo se više potruditi ako nam ponudite neku nagradu za naš trud umjesto da nam prijetite razno-raznim kaznama… Kad zeznemo pružite nam ruku i maksimalnu podršku (npr. Roditelj: Gle zeznuo si,al ja sam sigurna da ti to možeš ispravit jer ideš u gimnaziju i meni to znači da je moje dijete inteligentno i znaj ako trebaš pomoć da sam ja uvijek tu da ti pomognem. ) umjesto da nas bacite u još veći očaj… Nikad nemojte govorit loše o našim prijateljima jer to je kao da gazite po nama, neki su bolji, neki lošiji, al mi ih volimo onakvima kakvi jesu i sigurno ima nešto dobro u njima da se zato družimo. Vi ne date drugima da gaze po nama jer nas volite, tako nekako i mi osjećamo prema našim prijateljima. Glavni motiv za učenje svima nama je: izlazak jer tada se družimo s prijateljima, curom ili dečkom.. Nemojte nam to oduzeti jer nam je to nešto najvažnije trenutno u životu…naš društveni život… Prijatelji nam daju snagu kao i mi njima da što lakše prebrode ovaj osjetljivi dio života.. Mi vas volimo iako to možda i ne pokazujemo i kad nemamo prilike kad je jedino što vas zanima škola ili pak stvari koje mi želimo zadržati za sebe i o kojima nam je neugodno pričati s vama … Molimo vas nemojte nam oduzeti ono za što se trudimo i ono do čega nam je stalno… HVALA
četvrtak, 11.10.2007.
PROBLEMI, PROBLEMI, PROBLEMI
*Problemi s kojima se susreću adolescenti, njihovi roditelji i profesori su: prilagodba na školu, školski neuspjeh, poremećaji ponašanja, problemi razvoja i sazrijevanja, poremećaji zdravlja, zloporaba droga,razgovaranja na telefon, izlazaka, ljubavnih izlazaka, prijatelja i seksualnog ponašanja.
*U tom razdoblju adolescenti se odvajaju od roditelja i pokušavaju postati odrasla odgovorna osoba. Osnovni zadaci koje adolescenti na putu odrastanja trebaju ispuniti: prihvaćanje vlastitog tijela, oblikuju vlastite stavove ,formiranje seksualnog identiteta, osobna identifikacija. Adolescent koji uviđa da nema dovoljno podrške i razumijevanja sa strane roditelja, društva tada on gubi osjećaj sigurnosti, razvija osjećaj straha, nepovjerenja i nesigurnosti te se tu mijenja njegovo ponašanje i dolazi do učestalih sukoba s okolinom. Posljedice: depresija, povlačenje u sebe,"otkačeno" ponašanja,neučenje, bezvezno trošenjem vremena=nezadovoljavajući rezultati(naročito u 1.raz. srednje škole). Također u tom razdoblju mišljenje adolescenata postaje logičnije,shvaćaju da roditelji nisu uvijek u pravu te se bore za svoju pravdu i prava. Adolescenti često smatraju da bi veliki broj stvari trebao biti pitanje osobnog izbora, a ne mišljenja roditelja
*Mnoge učenike neuspjeh u školi iznenadi, uznemire se, postanu napeti, ne mogu se koncentrirati i više razmišljaju o svom neuspjehu nego što uče. Sami donose zaključke da s njihovom memorijom nešto nije u redu, da se ne mogu koncentrirati i da možda i nisu za tu školu. Obično pokušavaju nešto sami učiniti, odvajaju čak i više vremena za učenje, ali to najčešće ne donosi željene rezultate, gube motivaciju za dalji rad i prestaju težiti postavljenim ciljevima. Školski neuspjeh obično je prvi znak koji će uznemiriti i njihove roditelje i potaknuti ih da se ozbiljnije pozabave svojom djecom. Al tada situacija postane još gora i mi smo još više uznemireniji. I najbolji se mogu zateći u takvoj situaciji. Takvi učenici stvaraju o sebi nepovoljnu sliku, ponekad postanu i agresivni, skloni društveno neprihvatljivim oblicima ponašanja, kao načinu dokazivanja osobnosti.
Roditelji često kažnjavaju djecu raznim zabranama, kao što su: zabrana druženja s prijateljima i vršnjacima, uskraćivanje džeparca, zabrana izlaska, gledanja televizijskih emisija, postavljanje visokih zahtjeva u pogledu ocjena i školskog uspjeha.Zlostavljana djeca teško se koncentriraju na satu, pozornost im je kratkotrajna, ako uopće postoji, bezvoljna su, deprimirana. Uspjeh i ocjene su im slabe. Sklona su sukobima, svađama i agresiji.
Zaključak: Nitko nije savršen, niti mi djeca a niti vi odrasli. Ne tražite od nas savršenstvo i nemoguće. Volite nas i pružajte osjećaj sigurnosti bez obzira na sve. Sve vaše kazne su suvišne jer tad učinili ste grešku i djeca će vam se htjeti osvetiti tako da će postati još gori…
utorak, 04.09.2007.
Početak...
Heh, počela je nova školska godina... Očekivanja su postala realnija, zna se na čemu smo, vuku se repovi od prošle godine. Ali koje li svrhe, ako se mi ne promijenimo? Ako smo prošli ispod očekivanja, jesmo li spremni to ispravit? Ako smo prošli iznad očekivanja, možemo li još bolje? Starci puštaju duže van, svi smo stariji... Ali ako je do prve ocjene? Koja je svrha? Opet postoji tipičan roditeljski odgovor koji iz dna duše mrzim, nemoj da bude loših ocjena? Davat sve od sebe iz 17 predmeta? Bit spreman svaki sat? Hah, immposible... Idemo pokazat, ne da možemo proć s pet, upisat FER, i bit fino plaćeni, u prijevodu, idemo robovat za malo bolje uvjete nego ostali...
Idemo pokazat, da možemo kontrolirat svoje obveze, pokazat da smo jači nego jučer... Idemo zgazit one koji nas podcjenjuju zbog prijašnjih grešaka... Sad zašto? Koja je svjetla točka moje odlične ocjene? To što ću radit za 5, a ne 7 somova kuna? ili ne za 3, nego za 5 somova? To baš i nije utješno... Ajmo to dokazat da bi bili sami zadovoljni sobom, idemo dokazat da mi ne treba nerviranje 2 tjedna prije kraja škole, oću imat 1 ili 2... Idem se riješit škole... sa što manje problema, sa što manje nerviranja, sa malo više učenja, sa malo više koncentracije. Ajmo dokazat da nemamo krive poglede na svijet, jer smo lijeni i neodgovorni.. Dokazat da smo buntovni u krvi, a ne zato što smo isfrustrirani lošim ocjenama. Napravimo iskorak... Pomaknimo granice... Neprijatelje ignoriramo, profesore (minimalno što možemo je...) trpimo s poštovanjem, prijatelje podupiremo, pomažemo im... Mi, ni vi, niti ja.. ne moramo ništa u vezi toga... Ajmo jednostavno ispitat granice, ali one gornje.. ne ove dolje. Ubija me što znam da nisam dao ni 50% od sebe... Idemo sa smješkom, pokazat svima, da nas ništa izbacit iz takta neće, da me može dić bilo šta, neću dobit iz svakog predmeta 5 ili 4... Ali manje od 3 neću. Neću, znam da sam barem za toliko sposoban, znate svi da jeste, zašto bi to skrivali... Dokažimo....
TRIPplex....
subota, 30.06.2007.
PUT U BESKRAJ…..
Nasmiješi se… Uljepšaj nekome dan… Pomogni onome kojemu je pomoć potrebna… Ponekad se okreni za sobom i pogledaj ostavljaš li kakav trag… Uvijek ima netko kome je teže, kome je gore… Koliko se puta probudim i mislim si ovaj dan bit ce katastrofa…. Učini nešto nekom lijepo i osjećat ćeš se bolje… 100 puta bolje… Ljudi prolaze kroz krize i uvijek postoje rješenja… Treba se dignut i reći sam sebi ja to mogu, ovaj put ću drugačije, ovog puta bit ću pametniji… Ne vole te starci?, drogiraš se?, ne smiješ van?, tuku te kod kuće?, zlostavljaju? … Što učiniti?.... Teško pitanje… Svatko od nas je drukčiji, svatko od nas je po nečemu poseban, svatko od nas je čovjek koji traga za srećom i tragat će cijeli svoj život… Svi mi imamo prijatelje, neko manje , neko više, neko bolje, neko gore , ali svatko ima jednu osobu kojoj vjeruje …. Nikada nemoj biti sam , usamljen… to je najgori osjećaj, nisi živ ako nemaš nekog da ti pruži ruku… da je s tobom kad se smiješ i kad se plačeš… Ništa nikad nije tako teško kako se čini…
Prijateljica (osoba x) mi ima popravni i toliko se opterećuje , hoće li proći neće li…. Sjedni doma, odi na instrukcije, nauči za 5, budi bolja od svih! Potrudi se tih par dana i ako uspiješ, bit ćeš ponosna sam na sebe,a i drugi će, samo imaj vjere… a opet i ako ne uspiješ, imaš drugu šansu i tada se potrudi još više, nemoj sad smatrati da je svijet propao… nije… samo se treba malo više potruditi, više nego kako ste se trudili preko godine… Vi, roditelj,i nemojte vršiti pritisak već dajte podršku jer to im je sada najpotrebnije… Problema ima uvijek i uvijek će oni postojati i raditi nam prepreke u životu ali treba biti odlučan i stati i poigrati se njima… Bolje spriječiti nego liječiti….
Nije ni meni lako, neko ima problema s školom, neko sa starcima, neko sa drogom, neko sa ljubavi,a neki sa svime time skupa… Kad misliš da si sam na svijetu, da te nitko ne razumije, da bi najradije umro od tuge pogledaj si neki istiniti film gdje je drugima još puno teže i gdje je nepoštenje na svakom koraku i biti će ti sigurno bar malo lakše… Treba naučiti cijeniti sebe a i ljude oko sebe da bi shvatili da u životu ima puno razloga za živjeti i biti sretan…veselite se sitnicama i uživajte u njima… Pogledajte drugačije na svijet, koliko ima lijepih stvari… i sve negativne misli izbacite iz sebe i vidjet ćete da je ono najvažnije očima bilo nevidljivo… Voli sebe i živi onako kako bi čovjek trebao živjeti…
nedjelja, 17.06.2007.
24,6% učenika iz 4.raz., 17,5% iz 1.raz. izjavilo "da nisu dovoljno voljeni u obitelji"
U istraživanju Jutarnjeg lista, u kojemu je sudjelovalo 2140 učenika iz prvih i četvrtih razreda srednjih škola na slavnsko-brodskom području izlaze intriganti podaci... Podaci od kojih bi se svaki roditelj trebo preispitati i porazgovarati sa svojim djeteto, mi općenito mislimo na prvi podatak jer je on bio poticaj za našu anketu..
Tako da je:
- 24,6% učenika iz 4.raz., 17,5% iz 1.raz. izjavilo "da nisu dovoljno voljeni u obitelji"- pogledajte rezultate naše ankete.
- 15,6% iz 1.raz., 12,9% iz 4.raz. reklo da su fizički zlostavljani zbog neposluha.
- te da je gotovo 10% srednjoškolaca seksualno zlostavljano u obitelji....
Samo istraživanje je zapanjujuće, kolika je uloga roditelja u tome? Kolko se djeca boje ili srame pričati o takvim situacijama? Zašto se djeca ne osjećaju voljeno iako znaju da ih roditelji vole? Kakve to posljedice ostavlja na djecu? Napišite nam vaše mišljenje....
Izvor informacija:em>Jutarnji list, srijeda, 13. lipnja, 2007. g.
str. 35
nedjelja, 10.06.2007.
Dragi srednjoškolci i roditelji,
Ja sam mama jedne srednjoškolke koja ide u gimnaziju. Prvi razred. I ova je godina bila jako teška. Ja, kao i svaka mama, volim svoje dijete najviše na svijetu i naravno da sam najpametnija mama koja zna što je najbolje za njeno dijete. Ali ja sam i mama koja želi uvažavati svoje dijete, želi s njim razgovarati i znati što dijete želi. A dijete ne želi ništa, odnosno ne želi razgovarati s mamom. Gdje je odjednom nestala moja krasna , mila i draga djevojčica. Ja znam da je teško odrastati i učiti i izlaziti. Ali znam jer sam naučila na najteži način da se može. Samo jedni i drugi moraju imati volje. Meni je i danas teško - moja curica više ne želi razgovarati pa kako da ja znam što ju smeta, što joj je drago, što ju veseli ili motivira. Zašto ona svaki put kad je nešto pitam viče na mene, a svi je hvale kao drago i milo dijete. Da li ta djeca nekad razmišljaju da to što ih roditelji tjeraju učiti i u školu nije zato jer smo babe roge nego zato jer želimo da ta ista djeca mogu živjeti i preživjeti i kad nas ne bude, da budu dobri ljudi.
Ja sam ona mama koja ne traži samo petice, ja sa svakoj petici veselim, ali ona nije neophodna. Željela bih da moja kćer zna da je porazno plaćati instrukcije, a ona ne želi učiti. Bolje je te novce potrošiti kao džeparac, zar ne? Ne razmišljaju da bi mama ponekad voljela dobiti pusu kad se vrati s posla, da je dijete dočeka doma i ispriča kako je bilo s prijateljima, što su radila i što će učiti, kakvi su ima planovi. Zar to ne bi učinilo sretnom i mamu i kćer? A onda se desi da kćer uvijek mora izaći prije nego mama dođe , da je ne smijemo ništa pitati, da ne dobivamo nikakve informacije, a uz loše ocjene dođu i kazne. I raspad sistema, odnosno obitelji. Da li moje dijete razmišlja kako je čekati doma kad nje nema, kako je dati joj slobodu, a drugi kažu da je treba "istući" ili zatvoriti u kuću.
A ja samo hoću povjerenje i istinu. Svaka se jedinica može ispraviti, ali izgubljeno povjerenje se vraća godinama. Zašto je mojoj kćeri teško biti iskrena i reći istinu? Ja znam da je lijepo imati dijete odlikaša, ali barem ja smatram da sam se potrudila reći da ja, kao i svaka mama, volim svoje dijete bezuvjetno, i s dobrim i s lošim ocjenama. Ali da se situacija popravi, ocjene isprave potrebno je dvoje.............. niti mama niti dijete ne mogu uspjeti sami.
Pa djeco potrudite se i vi približiti roditeljima, sigurna sam da vas oni vole, ali teško vas je razumjeti ako vi ne želite ništa reći................
mama koja pokušava
nedjelja, 03.06.2007.
Danas nije lako biti dijete
Danas nije lako biti dijete. Nažalost to je činjenica koju nije jednostavno dokazati starijim generacijama, bez obzira što se svi slažemo da se od njihovog vremena štošta promijenilo. Današnja mladež suočena je sa mnogo više problema nego njihovi roditelji u toj dobi. Toliko iskušenja, loših putova koje treba izbjeći, dobrih putova koje treba naći i karaktera koje treba oblikovati, kako svojih tako i tuđih. Izvlačiti se na adolescenciju je više nego glupo jer je to samo po sebi nezrelo, a svaka mlada osoba se želi prikazati i dokazati kao zreo i sposoban pojedinac. Najveći razlog sukoba generacija je upravo razlika u prioritetima i vrednovanju sposobnosti.
Komentari nekih roditelja na ovom blogu prilično su razočaravajući. Nikakav trud, interes za vlastito dijete, površno i jeftino prihvaćanje stvari zdravo za gotovo bez imalo želje za zbližavanjem i shvaćanjem osjećaja njima (navodno) najbitnijeg stvorenja... Ništa drugo, samo žalosno. Istina je da nisu svi roditelji zaslužili postati roditelji. Oni koji jesu, to nekada ne znaju biti. Smisao ovog bloga je da se pomogne tim roditeljima u razumijevanju svojih sinova i kćeri. Oni koji ne žele prihvatiti vlastite greške, preispitati svoje postupke, poraditi malo na sebi za svoju dobrobit i zbog mira u kući, ne moraju biti ovdje. S druge strane, neki pojedinci dali su svoj doprinos ovom blogu, ako ničim drugim onda bar željom da se nešto promijeni a to je više nego pohvalno.
Pišem iz perspektive prosječne učenice, normalne cure i jedne od milijun osoba na svijetu sa problemom komunikacije s roditeljima. Mnogi idu putem „obrnute psihologije“ u uvjerenju da će omalovažavanjem i degradiranjem djece u njima potaknuti poriv za dokazivanjem i uspjehom.
Koja osoba će nakon kiše uvreda, prijetnji i zabrana odlučiti postati bolji/bolja? Rijetko tko... jedino što se time postiže je osjećaj bezvrijednosti i misao „Zašto bih se trudio ako se mene ne gleda kao osobu nego samo kao stranicu imenika sa hrpom brojki?“ vjerujte, takav osjećaj se ne zaboravlja. I da nakon toga uslijedi 1000 pohvala zbog ovog ili onog, ostaje onaj gorak okus u ustima, sjećanje da je, makar to bilo na trenutak, ljubav osoba koje su nas donijele na svijet nestala potaknuta listom papira, par kapi tinte i jednim brojem.
Mi ćemo uvijek biti vaša djeca, imamo vašu bezuvjetnu ljubav, jednako kao i vi našu, zašto vam je onda ispod časti pokazati da ju i zaslužujete?
Prima Ballerina
